Zoran Bata Mirkovic's official website: pictures-fotografije

PAKAO U ZAGREBU

Rijetki su bili oni srecnici koji su mogli uzivo pratiti mec Hrvatska - Jugoslavija. A potpisnik ovih redova, zajedno sa jos dvojicom Banjolucana, Zlajom i Larsenom, uputio se famoznog 9. oktobra put Zagreba. Kako se rodila ideja da idemo na mec u Zagreb niko mozda ne zna, ali vec poslije prvog meca u Beogradu razradili su se planovi kako doci do ulaznica i putovati.

I sve se poklopilo. Ujutro oko 11 casova krenuli smo put Zagreba nesvjesni svega sto cemo prezivjeti, ali ipak odlucni da "plave" ispratimo do kraja. Put kroz Republiku Srpsku prosao je bez vecih problema.

Posto je granicni prelaz u Gradisci bio zatvoren, morali smo da idemo preko Novog Grada gdje nas je posluzila sreca. Nismo cekali ni jedan minut, a presli smo granicu i usli na teritoriju Hrvatske. Kontrola je bila vrlo ljubazna. Pregledali su pasose i nisu pravili nikakvih problema. Vec odranije bili smo upozoreni da sporije vozimo, jer su hrvatski policajci veoma rigorozni kada se ne postuju saobracajni znaci. I zaista, uz sami put smo bili svjedoci cestih policijskih "zasjeda".

Pusta zemlja na potezu izmedju Dvora i Kostajnice dokaz je da su ovdje zivjeli Srbi. Porusene kuce, napustene i neobradjene livade samo su svjedoci prohujalog vremena i nesrecne "Oluje". Srba u ovom podrucju gotovo da i nema. Kilometrima nismo vidjeli zivog covjeka. Poslije Petrinje i Bresta bilo je uocljivo da smo dosli na teritoriju koju su za vrijeme rata kontrolisali Hrvati. U jednom mjestu, cini mi se Banskoj Strugi, sagradjene su sve nove kuce. Naselje kao da je niklo "iz bajke", kasnije smo saznali da su tu smjestene izbjeglice iz Bosne. Kako smo se priblizavali Zagrebu nervoza je bila veca. Valjda zbog straha da nekim postupkom ili gestom sami sebe ne otkrijemo. Na ulazu u Zagreb, cekao nas je Zlajin rodjak. Mnogo nam je pomogao da se snadjemo i pravilno udjemo u glavni grad Hrvatske. U gradu se osjecala euforija. Ali, ipak, Hrvati su svojim optimizmom u stvari pokusavali da sakriju strah od jugoslovenskih igraca. Na ulazu u Zagreb stajao je veliki natpis: "Bobane, sjeb'o si nas".

Pri samom ulasku u Zagreb Larsen se zamislio i onda nam dobaci: - Dacemo tri komada!

Od samog ulaska u Zagreb sretali smo navijace. Svi su nosili hrvatske dresove, salove. Sve je bilo podredjeno slavlju. Niko jednostavno nije ni pomisljao da Hrvatska moze i da izgubi.

Poslije izuzetno ugodnog rucka u prostorijama nasih domacina krenuli smo na stadion. Rijeka ljudi se spremala za odlazak na "tekmu". Uz "ozujsko" i "karlovacko" pivo spremali su se da napune mrezu Jugoslavije. Prognoze na "Radiju 101" su isle od 3:0 do cak 7:0. Kada bi se javio rijetki realan slusalac koji bi podsjetio da Hrvatska nije ni Malti uspjela dati toliko golova, odmah bi postao drzavni izdajnik. Prilaz "Maksimiru" je bio sav u crveno bijelom. Klicali su Hrvati Banu Jelacicu, Anti Pavelicu, a mi smo morali sutjeti. Veliki problem predstavljale su i ulaznice. Imali smo tri. Dvije za sjever i jednu za jug.

Na kraju smo odlucili da Zlaja i Larsen odu na sjever medju BBB, a ja na jug. Tu smo se razdvojili. Po prvi put ostao sam sam i to medju ruljom rezularenih Hrvata. Na prvom ulazu velika guzva. Tapkarosi prodaju karte po nizoj cijeni od pocetne. Detaljni pregledi! Do ulaza u stadion bilo ih je cak sest. Guzva se nepotrebno stvarala. Prvo bi te pregledao redar, zatim obicni policajac pa pripadnici specijalne policije, a nakon ulaska na stadion - ista procedura.

Hrvat iz Bosne, vidno iznerviran, rekao je da ce uskoro postati nastran ako nastave da ga pipaju. Cuvena splitska "Torcida" zapjevala je na ulazu "I ko ne skace - pravoslavac je". Na moju veliku srecu bilo je ljudi kojima, takodje, nije bilo do skakanja pa sam se i sam izvukao... Na ulaznicama su bila oznacena sjedista i moralo se pridrzavati mjesta koja smo dobili. Pogledam broj na karti 11 red sjediste 38, a tamo, oko mjesta, "Torcida". Gotovo svi u hrvatskim dresvima i prezimenom Boksic na ledjima. Jedan od njih gotovo kroz smijeh rece:

- Kaj nas tisak pise, da ce biti 4-5 tisuc' Srba. Nema ovdje ni jednog.

Ima, ima - pomislih u sebi i okrenuh se terenu. A, na njemu umjetnicki program sa hrvatskim nacionalistickim pjesmama. Ne mogu, a da ne spomenu Vukovar. Sluzbeni spiker u nekoliko navrata ponavlja kako ce se slavlje nastaviti i na Trgu Francuske revolucije gdje ce se peci vo i piti pivo.

Prvi na teren "Maksimira", od Jugoslovena, izlazi Dejan Stankovic. Deki se saginje, dodiruje travu i krsti se, a tribinama odjekuje: "Ubij, ubij Srbina"! Izlazi i Ivica Kralj i on se krsti, a Hrvati samo vicu: "Ivice, ustaso"! Sinisa Mihajlovic se odvaja od reprezentacije i odlazi do zastave "Vukovar '91". Pokazuje srednji prst i smijuci se vraca nazad.

Izlazak hrvatskih reprezentativaca donosi euforiju. Gotovo svi burno pozdravljaju "vatrene". Reprezentacije zatim izlaze i sluzbeno na teren. Jugoslovenska himna je ispracena salvama zvizduka, dok je na taktove "Lijepe nase" 90 odsto prisutnih diglo ruke i pozdravilo nacistickim pozdravom. A neko prica o hrvatskoj demokratiji i kako je fasizam mrtav. Na "Maksimiru" fasizam je zivio i to "punim plucima". Uslijedila su skandiranja Dinku Sakicu, Nadi Sakic i, naravno, poglavniku Pavelicu. U sebi psujem, prosto ne vjerujem da neko na kraju dvadesetog vijeka moze od fudbalske utakmice da napravi bitku na zivot i smrt. Utakmica je pocela.

Prvi kontakt i odmah prepirka na terenu izmedju Mirkovica i Asanovica izaziva nevjericu medju navijacima.

- Kaj se Srbi kurce, ovdje se dosli tuci. I taman kada se atmosfera stisavala uslijedio je sporni sut Sukera i novo skandiranje. Okrenuh se i medju ruljom vidim i jedno poznato lice. Lazar iz banjoluckog naselja Budzak. Ni on sam ne vjeruje da sam ja tu. Pokazuje mi da sutim i polako prilazi. Boksic uskoro trese mrezu. Na jugu je haos, na sjevernom dijelu stadiona bacaju baklje. Na srecu, euforija kratko traje jer je uslijedilo izjednacenje. Moje srce puno, a ne smijem da pokazem. Moram se kontrolisati. Nova sansa i 2:1 za "plave". Muk na "Maksimiru". Niko ne vjeruje. Doslo mi je da zapjevam "Jedan je Stankovic Dejan!". Sutim i gledam u Lazara. Ceska se po bradi. Vidim da je prezadovoljan. Iskljucenje Mirkovica donosi nadu Hrvatima. Mirkovic je "jug" pocastio sa tri prsta, a oni su uzvratili uvredama i pokazivanjem "srednjaka".

Pocetak drugog poluvremena i izjednacenje ponovo vracaju nervozu. Tresem se. Samo da ne prime gol. Minute teku kao casovi. O, boze hoce li se ikada zavrsiti?

Lazar mi dobacuje:

- Vidi onu dvojicu, sigurno su Srbi. Nisu mrdnuli od kada su dosli na utakmicu.

Kraj se blizi, a Mijatovic solo prodorom mami uzdahe.

- Kaj ga neko ne slomi, majku mu cetnicku - dere se jedan iza nas.

Hrvati su sve tisi, a kada njihovi reprezentavici krenu vracati loptu salve zvizduka. Blazevic vrsi izmjenu. Iz igre vadi Boksica, a jug ne moze da povjeruje. Citava "Torcida" skandira "Ciro, pederu" i Alen Boksic. Ulazak Simica i Biscana mozda su dvije najvece greske Blazevica kao selektora. Na samo nekoliko metara izbija tuca izmedju izmedju Armade i navijaca Sibenika. Po prici, oni ratuju zbog nerasciscenih racuna iz prvenstva. Policajci brzo intervenisu i trojicu momaka prebijene iznose sa tribina. Kraj je sve blizi. Gledam u semafor, 82. minut. Kako vrijeme sporo ide. Srce kuca, a Hrvati sve nervozniji. Nema pjesme, samo tajac i muk.

Lazar me zatim gura, pokazuje 1:1. Shvatim, u Skoplju su Makedonci postigli gol. Lazar nesvjesno rece:"Ovaj nam rezultat odgovara".

- Kaj nam odgovara, imamo bod manje - pita se mladic do nas. Znam ja sta je Lazar mislio. Sudija pokazuje jos tri minuta nadoknde. Cuje se:"Pomozi, Boze".

Pjevam iz sveg glasa, a stisnuo sam tri prsta u dzepu. Bile su to najduza tri minuta u mom zivotu. Hrvatima vrijeme leti. Zar su vec prosla dva minuta, pitaju se. Aranda svira kraj, a "plavi" trce u zagrljaj. Meni srce puno! Od srece krenuse i suze. Radosnice.

Prilazi mi jedan momak, udara po ramenu i tjesi:

- Ne placi, bu bolje!

- Kud bolje od ovog. Idemo na Evropsko prvenstvo, direktno. Umjesto slavlja, oni su tugovali. Izlazimo, a divljanje huligana pocinje. Na Ininu pumpu u dogovoreno vrijeme dolaze Zlaja i Larsen. Doslo nam je da se smijemo. Trebalo je izdrzati ovaj pakao. Svi tuzni, a mi bi najradije zapjevali. Niko ne vjeruje da su ispali, da ne idu na Evropsko prvenstvo. Nacinalna euforija se pretvorila u nacionalnu zalost. Bilo je po onoj narodnoj: Pravi se razanj, a zec u sumi. Vracamo se kod domacina. Veselju nema kraja. Nazvali smo svoje u Banjoj Luci i culi za slavlje.

Sutradan je uslijedio povratak. Ponovo bez velikih problema. Jedva smo cekali da predjemo granicu, na pola mosta Larsen se kroz prozor proderao:"Srbija"!

Dobro je, vracamo se zivi, a bili smo medju 40.000 napaljenih i na sve spremnih Hrvata. Pjesma se ori autom. Putujemo Republikom Srpskom. Nikada mi se nasa Republika nije cinila ljepsa, niti ljudi normalniji nego tada. Uskoro dolazi i tabla Banja Luka. Sada slijedi put u Holandiju i Belgiju. Mi razmisljamo o tome, a Hrvatima ostaje da EURO 2000. gledaju - na televiziji.

Darko DRAGICEVIC